RAZMJENA OSJEĆANJA U OBITELJI
U svijetu u kojem danas živimo osjećanjima se ne pridaje dovoljno važnosti. Intelektualne sposobnosti cijene se mnogo više nego osjećanja. Ona se čak često doživljavaju kao nešto što nas sprečava da pravilno mislimo. Pri tome se zaboravlja da je sve ono što je u životu zaista vrijedno, sve ono što mu daje smisao - povezano sa osjećanjima.
Obitelj je prvo i najvažnije mjesto na kojem se učimo osjećanjima, što činimo manjim dijelom svjesno, a većim dijelom nesvjesno. Kao djecu, često su nas učili da osjećanja ne treba ispoljavati , da ih treba zadržavati u sebi. "Nije lijepo" biti ljut, tužan, uplašen, ljubomoran, nervozan, a ponekad čak ni radost ni ljubav ne smijemo pokazati previše otvoreno. Pošto su nas odrasli učili da nije lijepo imati loša osjećanja, shvatili smo da ih treba skrivati od drugih, pa čak i od samih sebe. To je bolan proces. Potiskivanje osjećanja postaje tako čin nasilja prema vlastitom biću.
Međutim, ako oslušnemo svoja negativna osjećanja, uvidjet ćemo da oni imaju važnu ulogu u našem unutrašnjem životu. Ona su povezana s našim dubokim unutrašnjim potrebama i nalik su na prijatelje koji nam žele reći da zastanemo i shvatimo što nam je zaista potrebno.
Neispoljena osjećanja sputavaju nas i vezuju. Ona stvaraju napetost, izazivaju u našem tijelu niz procesa koji utječu na rad pojedinih organa i na organizam u cjelini.
Kada nismo otuđeni od svojih osjećanja, taj veliki izvor životne energije napaja nas i višestruko obogaćuje naš život. Trebamo naučiti pokazivati svoja osjećanja tako da ne povređujemo ni sebe ni one oko sebe.
. . . .
